Kristin Dimitrova

проза в превод на хърватски на Borna Siriščević

Литературен клуб - 20 години! | страницата на авторката | нова българска проза

 

Slijepi spoj*

 

Kristin Dimitrova

 

[на български език]

 

             

    Kristin Dimitrova bugarska je piskinja i poetičarka rođena 1963. u Sofiji. Diplomirala je na Sofijskom Univerzitetu Engleske i Američke studije. Sada radi kao pomoćni profesor na odsjeku za strane jezike. U periodu između 200-2006 bila je urednik časopisa „Art Trud“, tjedni dodatak umjetnosti i kulture za novine „Trud Daily“. Između rujna 2007. i siječnja 2008. bila je kolumnist za novine „Klasa Daily“. Neka poznatija djela poezije su joj: Jakobovo 13. dijete(1992), Lice pod ledom (1997), Zatvorene figure (1998), Lica sa zavinutim jezicima (1998), Popravci talismana (2001), Ljudi sa svjetiljkama (2003). Od romana i kratkih priča napisala je: Tarot: unutarnja vrata (2001), Život i smrt pod savinutim stablom kruške (2004), Sabazuis (2007) i Tajne tinte (2010). Napisala je i scenarije; Koza (2006) i Etienne (2007). Osvojila je mnoge nagrade u Bugarskoj uključujući i drugo mjesto na poetskoj olimpijadi u Stockholmu.

 

 

 

          Imao je tanko podulje lice, sa zamišljenim izrazom i njegove su oči sjajile poput očiju šumske životinje uhvaćene u nečijim farovima. Mora da su zelene. Ili plave. Čak i žuta bi bila dobra za njih. Ali nažalost, slike onih koji su dovoljno odvažni da ih uopće pošalju su crno bijele. I da nebi slučajno bilo zamijenjeno za stranicu sa osmrtnicama, urednici 'Sea Tango' uokvirili su sekciju 'Usamljenih srca' sa sitnim stiliziranim srcima, njihove lijeve strane blago uvećane uspoređene sa desnom.

 

         Muškarac traži djevojku, do 35 godina, nepušačicu, koja ne pije. Trebala bi biti puna razumijevanja. Ozbiljne namjere. R.D.

         

         Pisao je i broj poštanskog sandučića u Trgovištu.

 

         Krasimira je pogledala vani kroz prozor i vidjela dvije debele mačke u dvorištu. Odmah su pogledale gore u nadi da će im netko možda dobaciti nepojedeni sendvič. Izgubljena u mislima, otvorila je paket kolača, pomagali su joj da razmišlja bolje. R.D. je očito malo blesav, ali činio se dobronamjernim. „Djevojka“ je zvučalo dobro; „do 35“ nije, posebno ako imaš 38 i razmišljaš o tome da odgovoriš na oglas. Počešala se po svojim znojnim leđima sa kemijskom. Njegove oči bile su doduše upečatljive, kao da je imao transplantaciju fluorescentnih očiju. Fluorescentnih očiju sa ozbiljnim namjerama.

 

         Nadajući se da ima još 15 minuta prije nego se svi vrate u ured sa svojih pauza za ručak, Krasimira je počela pisati svoj odgovor iza sigurnusne zapreke Magnolija u tegli koje su bile na njenom stolu.

 

             Zdravo! Moje ime je Krasimira i ja radim u Akvariju Varnenski. Ja sam ihtiologist, i iako volim svoj posao usamljena sam. Željela sam prvo napraviti karijeru za sebe i tek tada razmišljati o ozbiljnoj vezi. Ali sad kad imam 34, pitam jesam li ispravno odlučila. Prilažem fotografiju. Pas pripada mojem prijatelju. Nadam se da ćeš odgovoriti. – Krasimira

 

         Toga trena, Stefana je ušla, razdjeljak u njenoj solno paprenoj kosi izgledajući dramatično kao bljesak munje. DoŠla je skoro do svoga stola kad se odjednom nagnula prema Krasimirinom. „ Hej hej, što pobogu pišeš na taj ljubičasti papir?“ njezin pušački kontralt zatutnjao je. Krasimira je pokušala sakriti komadić papira, ali Stefana ga je uspjela dohvatiti. Obje su ga zgrabila čvrsto i na kraju je Krasimira pustila: nije ga htjela poderati. Stefana je počela čitati, distinktivno trijumfalno isprva, a tada sa iskrenim interesom. „Vidi vidi, Varna akvari! Draga, mi smo koordinatori u odjelu za socijalnu pomoć – za slučaj da nisi primjetila. U čem je stvar sa tim akvarijem?“
          Pa, velika stvar“ Ti si se jednom pretvarala da si General Dašev!“ Krasimira je bila bijesna. „ Osim toga, skoro sam završila svoju disertaciju o ribljoj populaciji na Kamčatki i da plaća nije bila tako jadna vjerojatno bi još radila u akvariju.“
         „Da, hranila bi ribe.“
         „Pa? Ovdje ispunjavam formulare cijeli dan... Više ne znam tko sam.“
         Krasimira je ugrabila ljubičasto pismo nazad, stavila fotografiju unutra, i počela ispisivati adresu. Stefana joj je gledala preko ramena da bude sigurna da je točno ispisala. Kad je Krasimira završila Stefana je okretala glavom i promrmljala: „nije dobra ideja“.
         „A daj ajde, zašto mi samo ne dopustiš da živim?“ Krasimira je protestirala, ovaj put na pragu pravoga bijesa. Stefana je nabacila pogled nekog nepravedno optuženog za krađu. Otišla je do svoga stola ali opet nije sjela za njega. Umjesto, dovukla je svoju stolicu do Krasimirinog stola. „Dakle pišeš nekome koga ni ne poznaješ?“
         „Da, i u čem je velika stvar? Kada prvi put upoznaš nekoga, upoznaješ nekoga koga ne poznaješ, zar ne?“ Stefanine usnice su se stisnule. Još jednom je zakrenula glavom i tada odlučila staviti svoje neslaganje u riječi: „Govoriš gluposti.“
         Čvrstina s kojom je ta izjava izrečena odjednom je oduzela barem 20 stupnjeva od sparne lipanjske vrućine. Stefana je uzela dubok udah i krenula u poduže objašnjavanje.
         „Moj rođak je imao jednog susjeda. On je bio neka vrsta trgovca hranom i često je poslovno putovao. Svi ljudi iz susjedstva mislili su o njemu da je tih, drag čovjek, uvijek voljan pomoći. Ako je bilo kome nestalo šećera usred noći, otišli bi njemu i on bi dao iz svojega podruma. Davao im je dobru cijenu i na biljno ulje, sir, čak i klokanovo meso – bio je glavni distributer klokanovog mesa u području. Jesi li ikada probala klokanovo meso?“
         „Ne.“
         „Dobro. Tako jedne noći ljudi su čuli žensko vrištanje kako dolazi iz njegove kuće. Pozvali su policiju. Kada je policija došla, pozvonili su na zvono, a tada lupali na vrata nekih 15 minuta prije nego ih je pustio unutra. Napokon, kada je otvorio vrata, vidjeli su da nosi čistu odjeću, ali bilo je krvi na njegovoj kosi. Našli su ženu u podrumu, neosvještenu, kako visi sa kuke na stropu i šest glava zakopanih u zemlji – samo glave, bez tijela.“
         „Šališ se!“
         „Ne šalim se. I znaš što je najgore? On nije bio trgovac hranom. Bio je vlasnik zemljišta, otuda mu je dolazio novac. I kada se pretvarao da je na poslovnom putu, zapravo je bio u podrumu, sa svojom najnovijom žrtvom. Kupio je stvari naveliko, samo da prevari susjede.
         „A klokanovo meso?“
         Stefana je opet stisnula usnice.
         „Ha! Kolko sam i ja klokan! A kad se sjetim da sam posjećivala svog rođaka i jeli smo šnicle...“
         Slatki miris magnolija zastrujao je kroz vrućinu kao zvuk dječjeg crkvenog zbora. Mala bijela latica pala je na stol i otkotrljala se dolje pored Krasimirinih blistavih crvenih noktiju. „I šta to ima sa mojim pismom'“ napokon je upitala.
         „Pa, to je što ti pokušavam reći. Upoznao je svoje žrtve preko internet chat soba.“
         „Ah dobro, ja sam našla svog R.D. u novinama,“ Krasimira je rekla i počela spremati stvari da krene. Odjednom je telefon zazovonio. Stefana je odgovorila. Na svom putu vani Krasimira je rekla,“ To je otkačena priča.“
         „Ne, ne, ne,“ Stefana je govorila u telefon,“ mi ne poslujemo sa školama- samo sa bespomoćnim i vrtićima.“
nbsp;       Taj „ne“ je bio tako suosjećajan, doduše, da je ostavio malo sumnje da se odnosio na mnogo više nego samo na vrtiće ili bespomoćan, i Stefanin pogled, usredotočen na Krasimiru, govorio je mnogo.

 

         Krasimirin prvi zadatak bio je da prođe pored pošte i pošalje pismo, za svaki slučaj da ju Stefanina priča nije natjerala da promjeni mišljenje. Tada je otišla pogledati film – sama. Kada je izašla iz kina, sunce se spuštalo, odvlačeći ljetnu vrućinu sa sobom negdje na zapad. Krasimira je krenula kući ali odjednom odlučila proći kroz „Marina Gardens“, nešto što nije napravila od svoje zadnje godine srednje škole. Sjela se na klupu, skinula foliju sa čokolade i gledala more neko vrijeme. Prilazilo je i odlazilo kao netko tko se unatoč svojoj ogromnoj težini ne može odlučiti šta će. Potamnilo je i samo sa vremena na vrijeme je nešto mlake morske trave, ugrabljene sa tihih dubina zaljeva, vođeno morskom strujom, doplutalo do prljave pjenaste površine. Tada se val prevrnuo i trava nestala, da se više nikad ne vidi. Ili je možda samo postala neprepoznatljiva.

 

         Kao i većina ljudi koji žive pored mora, Krasimira ga je rijetko zamjećivala. Večeras doduše, proučavala ga je pažljivo, zamišljajući da je ono njezina vlastita izmučena duša koja pokušava dobiti predokus nade i uzbuđenja od upoznavanja njezinog misterioznog i zgodnog neznanca. Umjesto toga, unatoč vrućini, osjetila je trnce. Skoro je osjetila tamnu ruku ispruženu skroz iz Targovišta kako je grabi za grlo.
         „Ne budi luda“, rekla je opet, ovaj put sama sebi, iznenađujući mladi par koji se ljubio na klupi pored. Ali pošto večernji zadah mora nije bio u mogućnosti suzbiti njezine rastuće sumnje, odlučila je otići doma i umakati svoje noge u toploj vodi i morskoj soli. Dok je tako sjedila namačući noge u lavoru zahvatila ju je najgora misao. Nije mogla prekinuti spoj. Napisala je svoju adresu na omotnicu, a bila je i slika unutra. Istina, bila je to starija slika, zapravo 10 godina stara ali još uvijek njena sličnost. Tako da bi tip mogao uhvatiti prvi vlak i prerezati joj grlo u nekoliko sati, izuzev naravno, ako prvo ode do akvarija. Mogla bi mu napisati drugo pismo. Ali što bi rekla. Da je razmislila i da je promjenila mišljenje? Ne, ne- to bi samo pobudilo njegovu sumnju. Uzela je olovku i nešto na što može pisati i ostavivši mokre tragove preko linoleuma, vratila se nazad do lavora. Napisala je:

 

             Dragi gosp. R.D.,
             Ne znam jesi li gosp. Ili „komrad“ R.D. – to je na tebi da odlučiš. Otišla sam u Krasimirin ured i vidjela da je zaokružila tvoj oglas u novinama, i da je skrivala nešto iza svojih tegli sa biljkama, pišući nešto. Zaključila sam da piše tebi pa sam te odlučila upozoriti; bolje nemoj imati ništa sa njom. Ona je prava bol. Govorim ti ovo kao jedan muškarac drugom, moraš mi vjerovat. Ja sam njezin kolega i inženjer i poznajem našu Krasi stvarno dobro. Puši kao dimnjak, a uostalom, vidio sam ju na okupljanjima socijalista.

     

             Krasimira se zaustavila na trenutak i pokušala sjetiti tko je bio izabran u ured na zadnjim municipalnim izborima u Trgovištu. Prekrižila je „socijalista“ i napisala „Unija demokratskih snaga“ umjesto. Tada je i to prekrižila i napisala:

     

              Vidio sam ju na političkim okupljanjima, i također sa strancima ispred hotela Crno more.

     

             Razmislila je na sekundu i tada zlokobno dodala:

     

              Zajedno sa svojom prijateljicom Stefanom, da išta vrijedi, dosada bi već bila udana.

     

              S poštovanjem, Ivan Aslandžijev

 

         To je bilo ime njezinog šefa. Barem jednom i on je poslužio nekoj svrsi. Pročitala je pismo opet i odlučila da bi osoba opisana unutra bila odbojna čak i serijskom ubojici. Štoviše, ta osoba joj zapravo vrlo sličila. Umirena, kao pacijent koji je rekao sve svoje tajne doktoru, zaspala je i ujutro na putu za posao poslala je pismo.
         Prva stvar koju je primjetila kada je ušetala u ured bio je papir sa adresom od R.D. na Stefaninom stolu. Stefana je pak tipkala na svom kompjuteru brzinom stroja za predenje, cigareta u kutu njenih usta. Kada je vidjela Krasimiru, napravila je nekoliko neodređenih pokreta rukom bez nekog očitog razloga i u procesu uspjela pomaknuti nekoliko natipkanih komada papira preko novina.
         „Hm hm, šta rade moje novine sa adresama serijskih ubojica na tvome stolu?“
         „Samo sam gledala, to je sve. Našla sam neke vrlo zanimljive stvari unutra,“ Stefana je odgovorila bez da je podignula glavu.
         „O Trgovištu, bez sumnje!“
         „A prestani. Ti i tvoj tip iz Trgovišta; Mrzim plavooke muškarce.“
         Krasimira je uzela nazad svoje novine, gledajući sumnjivo svoju kolegicu. Stefana se činila zakopana u poslu. Krasimira je sjela pored njenog stola osjećajući se izdano. Tijekom svoje popodnevne stanke za kavu odjurila je do pošte i napisala:

 

             Moj dragi R.D.,

     

             Imam toliko neprijatelja u uredu. Danas, kada sam došla na posao shvatila sam da su novine sa tvojom adresom nestale. Provela sam čitavu noć sanjajući kako ćemo se upoznati pored mora i ispričati jedno drugom naše životne priče dok sunce ne zađe. Ali sada se bojim da će nešto, ili netko doći između nas. U hodniku, tik ispred moje sobe naišla sam na Ivana Aslandžijeva, pravu svinju- nikad ne može cijeniti žensku inteligenciju; sve što ga zanima je njezin fizički izgled. Smijao mi se u lice i rekao:“ Čini se da netko nešto planira ali pričekajmo da vidimo što će se dogoditi.“ Uplašena sam. Zabrinuta sam za naš odnos i prije nego što je počeo. Ne mogu čekati da mi se javiš!!!

     

             Tvoja, Krasimira

     

         Stavila je pismo u omotnicu, zatvorila ga i stavila markicu. Stefana je bila kučka, tako prevarantska. Uvijek te prvo pokušavala zbuniti i tada dobiti što želi. Ali pismo će sve ispraviti. Cijelo popodne Krasimira je pjevušila „Delila“ glasnim glasom, dok je Stefana nastavila bacati zabrinute poglede na nju. Na kraju dana stavila je na sebe jaknu i rekla: „Gledaj, nemoram ti ovo reći, ali mogla bi ipak znati. I ja sam isto napisala malo ljubavno pismo.“
         „Stefana! Kako si mogla!“ Krasimirino lice postalo je crveno i bila je bez riječi.
         „Pa u čem je velika stvar? Novine su javno vlasništvo. Katkad si tako sitničava.“ Čekala je Krasimiru kod vrata kako bi mogla zaključati ured. Krasimira je prošla pokraj nje bez da ju je pozdravila i zalupila prednjim vratima.
         Otišla je pogledati još jedan film i tada se vratila nazad u ured. Nije bilo nikoga na vidiku na cijelom katu. Činilo se da hodnik izdiše zrak koji je bio korišten tijekom radnog dana, kroz škrge datoteka nagomilanih pored zidova. Otključala je vrata sa vlastitim ključem i sjela za kompjuter svoje kolegice. Soba je bila puna sjena i pošto je prozor bio zatvoren, u zraku je još uvijek lepršao oštar miris Stefaninog parfema, smješanim sa slabim tragovima mirisa znoja. Većina Stefaninih datoteka zahtjevalo je šifru, pa je Krasimira otvorila novu i napisala.

 

              Najdraži,

     

             Molim te, kada mi pišeš, pošalji svoje pismo preko moje prijateljice Krasimire, pošto je jučer moj muž počeo odjednom prolaziti kroz moje stvari i možda će postati sumnjičav.

     

             Ljubeći vrh tvoga nosa,

     

             Stefana

 

         Ta zadnja fraza stvarno je pripadala Stefani. Krasimira ju je čula kako to izgovara njihovom šefu kada mu je dala rođendanski poklon koji su mu svi kupili. Stefanin debeli glas i debeli nos njihovog šefa, ne zaboravljaš takvu frazu olako. Poslala je pismo i otišla kući, te pošto je osjećala da ima još toga za reći napisala je još jedno pismo.
         Sljedećeg dana Krasimira nije rekla nijednu riječ cijelo jutro, iako je Stefana cijelo vrijeme pokušavala započeti nekakav razgovor. Na kraju je rekla:
         „Eto, i ja sam isto pisala nekome koga nisam znala, u čem je velika stvar? Da ti kažem da sam hrabrost dobila gledajući tebe kako to radiš.
         „Hrabrost, ha? Što si mislila dakle Krasimira je ionako debela, tako da će on definitivno preferirati moju mršavu stražnjicu.“
         Osupnuta, Stefana je pogledala gore sa svojih datoteka: „Šta? Ja nisam pisala tvom liku! Rekla sam ti da mrzim plavooke muškarce. Kako si uopće mogla to pomisliti?“
         Situacija je zahtjevala još jedno pismo.

 

             Moj dragi R.D.,

     

             Moj kolega je pitao svoju prijateljice da piše umjesto mene ali pogreškom izgleda da je adresirala pismo na…

     

         Ne, to je besmislica. Zašto bi taj kolega adresirao pismo na R.D.? Krasimira je shvatila da čak i ako uspije objasniti nesporazum sa adresama, još uvijek bi ostavilo sumnju da pokušava namjestiti spoj za nekoga drugog. Uzela je još jedan komad papira i napisala:

 

             Dragi R.D.,

     

             Ovo je opet Aslandžijev. Prije nekoliko dana pokušao sam te upozoriti oko nečeg što ima daleko dublje korijene nego što možeš zamisliti. Zapravo, danas sam saznao da čak ni ja nisam znao koliko su duboki. Stefana, Kasimirina prijateljica, je zapravo moja žena. Volio bi da mogu reći „moja bolja polovica“ ali, mislim da ne mogu. Već duže vrijeme sumnjam da nešto planira ali nisam mogao otkriti što. Ali jučer sam ju malo išamarao i rekla mi je sve. Ispada da je ona ta koja je zaokružila tvoju adresu u novinama. I tada je izletila i pretpostavljam da je kod Krasimire trenutno. Gdje bi se drugdje usudila otići sa šljivom na oku. Zato te upozoravam: Budi što dalje od Stefane, inače bit će prolivene krvi.

     

         Tada je napisala još jedno pismo, na ljubičastom papiru.

 

             Dragi R.D.,

             Još se nismo upoznali, ali se osjećam tako bliskom sa tobom. Moja prijateljica je tu samnom. Očajna je. Taj svinja, njen suprug, dao joj je šljivu na oku. Prije nekoliko dana pisala je svome prijatelju iz djetinjstva, odvjetniku, da sredi sve za razvod. Njezin muž je postao sumnjičav te počeo pretraživati kuću. Bila je užasno prestrašena. Nije mu nikada rekla da je trebala odvjetnika i da je htjela rastati se. Gledala je tiho dok je premetao kroz sve njezine stvari, ali tada ju je udario. Taj udarac u njeno lice, koštat će ga kuće, to ti mogu reći!
             Zato je sada Stefana kod mene. Čudna stvar doduše je da se nije čula sa svojim priajteljem odvjetnikom još. Poznaju se otkada su djeca, nebi ju nikada napustio. Tako su dobri jedno prema drugom:“ najdraži ovo“ i „najdraža ovo“. Oduvijek su tako, otkad su bili djeca. Ne, nema šanse da će ju napustiti. Pretpostavljam da se pismo zagubilo ili nešto. Zapravo kad se sjetim, neki dan sam ja izgubila omotnicu koja je imala tvoju adresu na sebi. Ali tada, ako je Stefanino pismo završilo kod tebe, nisam zabrinuta. Što bi bilo gore je pismo koje sam napisala tebi da je završilo kod njenog prijatelja odvjetnika. Mislim, mi si govorimo intimne stvari, zar ne?

     

             Pusice, moj dragi,

     

             Krasi

 

         Bio je petak i Aslandžijev nije viđen od ručka. Stefana, koja je strogo vjerovala da ne bi trebalo raditi šefu iza leđa, spakirala je svoje stvari pola sata kasnije. Krasimira je završila pismo, zabadala svoju kemijsku uzastopno u posudu cvijeća i prevrtala okolo zemlju oko konstantno žednih magnolija, zaključala ured i krenula prema pošti. Imala je strašnu glavobolju u sljepoočnici i taman ispod srca mogla je osjetiti veliki čvor živaca kako se oformljuju, kao gruda koja će postati glava snjegovića. Dok je puštala da pismo padne u kutiju, već je počinjala pisati drugo u svojoj glavi. Biti će još uznemirenije nego prijašnje.
         Odlučila se počastiit sa nečim slatkim u nadi da će joj to pomoći da prestane misliti na stvari. Sjela je u obližnju slastičarnicu i naručila smetanovu tortu (torta sa šlagom). Bio je čovjek za stolom do njenog koji ju je gledao preko svojih novina, ali Krasimira nije imala vremena za takve koještarije. Bogata krema topila se umirujuće u njenim ustima ali do vremena dok je došla do želuca neka podla kemijska reakcija pretvorila ju je u snijeg i napravila grudu ispod njenog srca još većom. Da, stvari su izmicale kontroli, stvarno jesu. Ostavila je nepojedenu tortu, otišla doma i napisala:

 

 

             Dušo,

     

             Ne znam što možda misliš o meni ali moj se život sasvim promijenio. Zadnjih nekoliko dana su bili čisti pakao i počinjem gubiti nadu da će se ikada ponovo biti u redu. Zapetljala sam se u tuđi nered i sada jedina stvar koju mogu napraviti je čekati loši rezultat. Stefana je samnom i ne može prestati plakati. Na meni je da joj dam snagu koja joj je potrebna da se nastavi boriti, ali ona je uvjerena da je njezin život u opasnosti. Njezin muž ima sjekiru u podumu i prijetio joj je s njom. On ne želi čuti ništa o razvodu. Nazvao ju je već nekoliko puta i želi da mu se vrati. Ali kako da mu se vrati nakon svega što se dogodilo? - „Radije bih umrla“ – to mi je Stefana rekla. Ali on kaže: „ili ti dođi kući sama ili ću ja doći po tebe – tvoj je izbor!“
             Aslandžijev je bivši vojni oficir. Što ja znam, možda si je zadržao pištolj. Znam da ću učiniti sve u svojoj moći da pomognem prijateljici.

     

             Tvoja sada i zauvijek, Krasi

     

         Rasplačući se, bacila se licem na krevet i tako je zaspala, bez da je očistila šminku.
         Sljedećeg jutra, Krasimira je požurila u poštu,poslati svoje pismo. Bilo je još vlažno od njezinih suza i zgužvano jer je bilo cijelu noć pod njezinim tijelom. Onda se vratila kući, navukla guste zastore, napravila si kavu i sjedila u mraku. Nije mogla jasno misliti od sunčevog svijetla. Podsjećalo ju je na ljeto bez briga, na sve turiste koji trčkaraju okolo po plaži u svojim kupaćim kostimima, bacaju lopte, žive u nerealnom svijetu od 14 dana. Ogulila je foliju sa čokolade, uzela list papira i napisala:

 

 

             Dušo,

     

             Čini se da je naša ljubav osuđena na propast od samoga početka. Pitam se tko ili što je bacilo zlu kob na mene, baš kad sam bila blizu da budem sretna. Aslandžijev je već pokušao provaliti u moju kuću.
             Sinoć sam čula da vrata pucaju: pokušavao je ući- tiho sam ustala i pitala ga da ode. Ali onda je počeo lupati po vratima. Stefana i ja smo gurnule ormarić ispred vrata, ali se počeo raspadati od toga što je on imao – možda čekić ili nekakvu palicu. Što se mene tiče, možda je imao sjekiru sa sobom. Zvala sam policiju, ali do vremena kada su došli, on je već otišao. Jednostavno ne znam više što da radim.
             Dušo, ako ću umrijeti, želim ti reći da si bio jedino svjetlo u mojim tamnim noćima. Onim dugim tamnim noćima kad je jedino što sam mogla napraviti je čekati zoru. Samo želim da znaš da sam te oduvijek voljela.
             Želim ti svu sreću i nemoj me zaboraviti!

     

             Tvoja Krasi

 

         Krasimira je provela cijelu nedjelju u svojoj zamračenoj sobi i u ponedjeljak se uspjela dovući na posao oko ručka. Cijelo lice joj je bilo podbuhlo.
         Stefana je bila šokirana.
         „Dušo, što ti se dogodilo? Aslandžijev te je posvuda tražio. Rekla sam mu da si otišla provjeriti stvari u dječjem vrtiću... Bože, pogledaj se! Odi se umiti sa hladnom vodom“.
          „Molim te, samo me pusti na miru“, Krasimira je rekla i utonula iza magnolija.
          Sljedećeg petka navečer, taman kada se spremala da izađe van, zazvonilo je zvono na vratima.
         „Stižem“ povikala je kroz ukosnice što ih je imala u ustima. Otvorila je prednja vrata. Na njenom pragu stajao je nervozni sijedi čovjek. Gledao je sumnjivo okolo i upitao glasnim šapatom:
         „Jel sve u redu?“
         „Jel što u redu?“
         „Pa...sve.“
         „Jeste li ovdje zbog mjerila za vodu?“
         Čovjek, izgledajući malo nelagodno u uskoj sivoj jakni po ljetnoj vrućini izgledao je zbunjeno.
         „tražim Krasimiru“, rekao je“ ja sam Raduš Dinkov“.
         „Ja sam Krasimira“ rekla je bez razmišljanja. Tada joj je sinulo tko stoji na njenim vratima.
         „Krasimira, je li sve u redu? Došao bih ovdje i ranije, ali sam prvo sam otišao u akvarij i tamo su mi rekli laž da si otišla prije nekoliko godina. Očito, ne znajući tko sam, pokušavali su te zaštiti. Ali rekao sam im da lažu. Mogu li ući“?
         Pogledao je okolo, oprezno, kao da se priprema ako se nešto dogodi.
         Krasimira se malo odmaknula, ali ne jako. Čovjek je imao približene oči i njegova je kosa bila počešljana na stanu da bi sakrio činjenicu da ćelavi.
         „Uopće ne izgledaš kao na slici“ rekla je Krasimira.
         „Ah, to ustvari nisam bio ja,“ nasmijao se. Što bi ljudi u Targovišću mislili kad bi me vidjeli u novinama, smijali bi mi se.“
         „Tko je onda na slici“?
         „Mladi Peter o'Tool, mislim, nisam siguran. Izrezao sam to iz časopisa. Ali zar je važno? Izgled nije važan, važno je što je unutra. A to ne možeš staviti u sliku. To jest, ne možeš rendgenski pogledati sliku. Uglavnom, napokon smo se našli“.
         R.D. je rekao i pauzirao trenutak da bi bolje pogledao Krasimirin bujni oblik tijela. Očito, bio je iznenađen, ali bio je spreman podnijeti taj udarac.
         Krasimira mu je pružila potišten pogled. Barem je bio visok i dobro građen.
         „Znaš Raduš, osjećam se kao da te poznajem dosta dobro. Ali ja sam sada nova osoba. Izvukla sam se iz jarka. Preživila sam. Sada mislim da je gotovo između nas.“
         „Što?“ Raduš je pitao, pokušavajući sjesti na mali ormarić za cipele u hodniku. Krasimira ga je uhvatila ispod ruku i odgurnula ga prema vratima.
         „Znam da sam zakasnio, ali... pismima je dugo trebalo.... i ti i ja...“

 

 

 

 

 

*Превод от български на хърватски: Borna Siriščević

 

На български език:

 

 

СРЕЩА С НЕПОЗНАТ

 

Кристин Димитрова

 

 

         Лицето му беше продълговато, замислено, но очите сияеха като на осветено от фарове горско животно. Вероятно бяха зелени. Или сини. Дори жълтото би им отивало. За съжаление страницата с куражлиите, които бяха добавили към писмото си и снимка, беше черно-бяла. За да не изглежда съвсем като рубрика „некролози“, от редакцията на „Морско танго“ бяха оградили сватовническите анонси с рамка от стилизирани сърчица, чието ляво предсърдие беше хипертрофирало спрямо дясното.

 

         Търся приятелка, до 35 години, да не пие, да не пуши, да ме разбира. Сериозни намерения.
         Р.Д.

         Следваше адрес на пощенска кутия в Търговище.

 

         Красимира погледна през прозорците на офиса и две дебели котки от вътрешния двор моментално надигнаха глави с надеждата, че някой остатък от сандвич ще полети към тях. Замисли се и за да мисли по-добре, си отвори пакет сухи пастички. Р.Д. явно беше леко задръстен, но добродетелен.

 

         Търся приятелка  звучеше добре, до 35 години  звучеше зле, особено ако си на 38 и се готвиш да му отговориш. Да не пие, да не пуши – лоша работа, но не е чудо голямо – просто в началото няма да се пие и пуши. „Ако на някои от нас все още им е възможно“, помисли си тя и се почеса по изпотения гръб с химикалката. Все пак очите му бяха забележителни, сякаш някой му беше присадил фосфорни очи. Фосфорни очи със сериозни намерения.
         С надеждата, че поне още петнайсетина минути ще остане сама в офиса, Красимира се приведе да пише отговор зад саксиите с магнолии, струпани като укрепителен вал по ръба на бюрото й.

 

         Здравейте! Казвам се Красимира и работя във Варненския аквариум. Аз съм ихтиолог, но макар да обичам призванието си, чувствам самота. Гледах първо да се наложа в професията, а после да търся сериозна връзка. Но сега съм на 34 и вече не знам дали съм постъпила правилно.
         Тук съм се снимала с кучето на едни мои приятели.
         Ще се радвам, ако ми пишете.
         Красимира

 

         В този момент влезе Стефана с драматичен път под формата на гръмотевица през средата на прошарената си глава и тъкмо да стигне до бюрото си, направи рязка обходна маневра и се изправи пред Красимира.
         - Я да видя аз, какво пишеш на тази лилава хартия! – прогърмя тютюнджийският й контраалт.
         Красимира дръпна листа, но Стефана успя да го хване, двете се вкопчиха в него и накрая Красимира го пусна, защото не искаше да го скъса. Стефана го зачете, отначало с демонстративно победоносно изражение, после с нарастващ интерес.
         - Я, Варненския аквариум! Скъпа, ние сме координаторки във фондация за социални помощи, ако още не си забелязала. Какъв аквариум те гони?
         - Какво толкова, нали и ти веднъж по телефона се представи за генерал Дашев? – ядоса се Красимира. – Освен това аз почти си бях завършила дисертацията за популациите в Камчия и ако не бяха толкова мижави заплатите, щях и досега да си работя в аквариума.
         - Да им храниш сафрида – поправи я Стефана.
         - А тука им попълвам бланки. Това въобще аз ли съм?
         Красимира грабна обратно лилавото си писмо, добави снимката и се захвана да преписва адреса. Стефана се надвеси над рамото й, за да контролира дейността. След последната буква поклати глава и каза „лоша работа“.
         - Хайде бе, Стефке, остави хората да живеят – възропта Красимира, този път вече на ръба на искреното ядосване.
         Стефана доби вид на гражданин, несправедливо уличен в кражба. Отиде до бюрото си, но отново не седна, а този път примъкна стола си срещу Красимира.
         - Значи ти отговаряш на някакъв тип, дето не го познаваш, а? – попита тя.
         - Ми да, какво, нали преди да се запознаеш с някого, ти, тъй или иначе, не го познаваш.
         Стефана стисна устни, заклати глава и накрая реши да подкрепи несъгласието си и с думи.
         - Глупости говориш.
         Твърдостта, с която беше изказано последното твърдение, премахна поне двайсет градуса от юнската жега. Стефана си пое въздух за дълго разяснение.
         - Съсед на моя братовчедка бил търговец на хранителни продукти и често пътувал по работа. Хората от квартала го знаели като кротък и услужлив човек – ако някой закъсвал вечер за захар, тичал при него и той вадел от мазето. Продавал им олио, кашкавал, че и месо от кенгуру на изгодна цена, защото бил генерален дистрибутор за България.
         Една нощ се чули женски викове откъм къщата му. Повикали полиция. Звъняли и блъскали поне петнайсет минути по вратата му. Накрая той им отворил. Бил облечен с чисти дрехи, но по косата му имало кръв. В мазето му открили една жена, вече в безсъзнание, закачена на кука от тавана и шест глави, заровени в пръстта на пода – без телата.
         - А стига бе!
         - Да! Но най-гадното кое е? Че той не бил никакъв търговец. Имал си пари от имоти, а когато се правел, че пътува, седял затворен в мазето с поредната си жертва. Продуктите купувал от борсата, за да се прави пред съседите, че ги има подръка.
         - И кенгурското месо?
         Стефана стисна устни.
         - Ха, колкото аз съм кенгуру! На всичкото отгоре по онова време ходих на гости у братовчедка ми и ядохме шницели.
         Сладкият дъх на магнолиите струеше в жегата като звуците на детски църковен хор. Едно бяло листенце се търколи на бюрото и спря до червените нокти на Красимира.
         - И какво общо има това с моето писмо? – попита накрая тя.
         - Нали точно това се опитвам да ти кажа! Той си намирал жертвите от чат-румовете по интернет.
         - Пък аз си намерих моя Р.Д. от вестника – каза Красимира и започна да се приготвя за тръгване.
         В това време телефонът иззвъня и Стефана го вдигна. Красимира подвикна от вратата: „Това са пълни щуротии“, а Стефана каза:
         - Не, не, не, училища не подпомагаме, само инвалиди и детски градини.
         Но „не“-то беше много категорично, натъртено и се разпростря отвъд инвалидите и детските градини, а погледът й, вперен в излизащата си Красимира, не остави съмнение за кого бе предназначено то.
         Първата работа на Красимира беше да мине през пощата и да пусне писмото, за да не се окаже, че Стефана й е повлияла. После гледа един филм сама. Когато излезе от салона, слънцето вече напускаше града, повличайки лятната жега зад себе си някъде далече на запад. Красимира сви неочаквано към подлеза и тръгна да се прибира през морската градина, което не беше правила от единайсти клас насам. Седна на една пейка, обели си шоколад и се загледа в морето.
         То напредваше и се отдръпваше като човек, който не може да вземе решение въпреки огромните си килограми. Беше съвсем потъмняло и само от време на време през мръсно-пенливата му повърхност преминаваше по някое безжизнено водорасло, изтръгнато от тихия си залив и завлечено от теченията. После всичко се завърташе с преобръщането на вълната и същото водорасло повече не се появяваше. Или не можеше да се разпознае.
         Както повечето хора, които живеят край морето, Красимира рядко го забелязваше. Тази вечер обаче старателно го гледаше, представяше си, че то е развълнуваната й душа, и се опитваше да предвкуси надеждата и вълнението от запознанството с тайнствения красавец. Вместо това обаче, и въпреки жегата, я побиха леки тръпки. Стори й се, че една тъмна ръка се протяга от Търговище и я сграбчва за гушата.
         - Пълни щуротии – каза отново тя, този път сама на себе си и стресна двойка влюбени, които се целуваха на съседната пейка. След като и вечерното дихание на вълните не можа да пренастрои надигащите се съмнения, тя стана и тръгна с все по-бързи крачки към къщи, за да си накисне краката в топла вода със сол.
         Над легена обаче я прониза най-страшната мисъл. Не можеше да отмени срещата. На плика беше написала собствения си адрес и беше добавила снимка. Наистина, отпреди 10 години, но съвършено точна. Значи онзи можеше да се надигне с влака и за два часа да й пререже гърлото, освен ако не отиде първо в аквариума. Трябваше да напише ново писмо, но какво? Че следобеда е премислила и вече не иска да се срещат? Не, това само щеше да събуди подозренията му.
         Взе молив и подложка и, оставяйки мокри следи от крака по балатума, се върна обратно в легена и написа:

 

         Уважаеми г-н Р. Д.,
         Господин ли сте, другарю ли – не ви се бъркам. Случайно влязох в кабинета на Красимира и видях Вашия адрес от вестника, ограден с кръгче, а тя се беше привела до саксиите и пишеше нещо. Реших, че Ви пише на Вас и затова Ви предупреждавам – не се занимавайте с нея. Не Ви трябва таралеж в гащите! Като човек Ви го казвам. Аз съм неин колега, ВиК инженер по професия, и много добре си я знам мойта (нашта) колежка Краси. Тя пуши като комин и освен това са я виждали по митинги на БСП.

 

         Красимира спря за момент и се помъчи да се сети за какъв кмет гласуваха в Търговище последния път. Задраска БСП и написа СДС. Задраска митинги на СДС и написа:

 

         политически митинги, а също и с чужденци пред хотел „Черно море“.

 

         Замисли се и отмъстително добави:

 

         Заедно с приятелката й Стефана. Ако беше стока, досега да се е омъжила.
         С уважение: Иван Асланджиев

 

         Последното беше името на шефа й от офиса. Веднъж и той да й свърши някаква работа. Прочете писмото отново и реши, че личността, описана в него, би погнусила и сериен убиец. На всичкото отгоре тази личност доста повече приличаше на нейната. С олекнало сърце, като пациент, който е изплакал тайните си на доктора, тя заспа, а на сутринта преди работа пусна писмото.

 

         Първото нещо, което забеляза в офиса, бе, че вестникът с адреса на Р.Д. лежеше на бюрото на Стефана. Тя преписваше протоколи на компютъра с бързината на тъкачен стан и от ъгъла на устата й димеше фас. Когато видя Красимира да влиза, направи няколко неясни по предназначението си широки движения, при което успя да премести протоколите върху вестника.
         - Я, какво прави вестникът ми с убийците на твоето бюро?
         - Е, какво, какво, позачетох се и открих някои интересни неща вътре – отговори Стефана, без да спре да печата.
         - Да не са от Търговище?
         - Бе я ми се махай с твоя тип от Търговище. Мразя мъже със светли очи.
         Красимира си прибра вестника и подозрително премери с поглед колежката си, която изглеждаше претрупана от работа. Седна на бюрото си и дълбоко огорчение сви сърцето й. Беше предадена. През следобедната почивка изтича до пощата и написа:

 

         Мили Р.Д.,
         На работното си място имам врагове. Днес, когато дойдох на работа, видях, че вестникът с адреса ти е изчезнал. Цяла нощ мечтах как ще се срещнем край морето и ще разказваме житейските си истории един на друг, докато слънцето залезе. Но сега ме е страх, че нещо или някой ще се опита да застане между нас. По коридора се разминах с Иван Асланджиев, един скот, който никога не може да съди за една жена по интелекта, а само гледа физическата й красота. Той ми се изсмя в лицето и каза: „Някой май нещо крои, ама ще я видим ние тази работа“.
         Страхувам се. Страхувам се за отношенията ни още преди да са започнали.
         Чакам с нетърпение отговора ти!!!
         Твоя: Красимира

 

         Запечата плика и пусна писмото. Стефана беше проклета кучка. Тя никога не действаше направо. Опитваше се да омотае човека в думи и после да отмъкне каквото й трябва. Но грешката беше поправена. През целия следобед Красимира си татаникаше “Дилайла” на висок глас, а Стефана й хвърляше загрижени погледи. На края на работния ден тя закопча сакото си и каза:
         - Виж какво, не че съм длъжна, но искам да знаеш, че и аз драснах едно любовно писъмце.
         - Стефана! Как можа!
         Лицето на Красимира се зачерви и други думи не можаха да изскочат от устата й.
         - Че какво? Вестникът е публично достояние. Понякога си невероятно дребнава.
         Изчака на вратата Красимира да излезе и заключи офиса. Красимира не каза довиждане и блъсна външната врата.
         Гледа още едно кино и се върна в офиса. На етажа не беше останала жива душа. Коридорът сякаш издишваше изразходвания от деня въздух през хрилете от папки, натрупани до стените. Отключи със своя ключ и седна на компютъра на колежката си. Стаята беше потънала в сенки, но поради затворения прозорец още пазеше резливия парфюм на Стефана и лек дъх на застояла пот. Тъй като повечето от файловете й бяха кодирани, тя отвори нов файл и написа:

 

         Миличък,
         Моля те, изпрати отговора си до мен на адреса на приятелката ми Красимира, тъй като съпругът ми вчера започна да души из нещата ми и може да стане подозрителен.
         Целувам те по върха на нослето: Стефана

 

         Последната закана Красимира бе чула лично колежката си да казва на шефа им, когато му поднасяше общия подарък по случай рождения му ден. Стефана с дебелия глас към шефа с дебелия нос. Такива думи не се забравят.
         Изпрати писмото, прибра се у дома, а понеже имаше чувството, че не е казала всичко, драсна едно писмо и от свое име.
         На другия ден Красимира цяла сутрин не обели нито дума, въпреки че Стефана напразно я подкачаше. Накрая каза: „Какво толкова, и аз писах на човек, когото не познавам, но честно казано, като те видях тебе, и се окуражих.“
         - Окуражи се, а? И какво си каза? Тя, Красимира, и без това е дебела, той при всяко положение ще избере моя мършав задник.
         Стефана вдигна потресен поглед от папките.
         - Как? Че аз не съм му писала на твоя! Нали ти казах, че мразя мъже със светли очи. Как можа да си помислиш за мен такова нещо!
         Ситуацията изискваше ново писмо.

 

         Мили Р.Д.,
         Една моя колежка помолила свой приятел да й пише на моя адрес, пък се объркала и адресирала писмото до…

 

         Що за глупост? Откъде-накъде тази колежка ще адресира писмото си до Р.Д.? Красимира си даде сметка, че дори да успее да обясни смяната на адресите, нещо като обвинение в сводничество остава да висне над нея. Взе нов лист и написа:

 

         Уважаеми Р.Д.,
         Пише Ви отново Асланджиев. Онзи ден се опитах да Ви предупредя за нещо, дето не знаете докъде му стигат корените. Но днес разбрах, че и аз не съм ги знаел докъде стигат. Стефана, приятелката на въпросната Красимира, е всъщност моя законна съпруга. Бих искал да Ви пиша „другарка в живота“, но, уви, при нашите отношения това вече е невъзможно. Аз отдавна я подозирам, че крои нещо зад гърба ми, ама не мога да разбера какво. Значи тя е оградила с кръгче адреса Ви, а не Красимира. Вчера я пораздрусах и тя всичко си призна. После обаче хукна навън и сега сигурно е при приятелката си, защото с това посинено лице другаде няма да посмее да иде. Вижте какво, предупреждавам Ви много ясно.

         Стойте надалеч от Стефана!
         Че може и кръв да се лее.

 

         А после написа и друго писмо, на лилава хартия.

 

         Скъпи Р.Д.,
         Все още непознат, а вече толкова близък. При мен е приятелката ми. Тя е отчаяна. Мъжът й, това чудовище, й е насинил окото. Преди няколко дена тя писала на свой приятел от детинство – адвокат, за предстоящото й бракоразводно дело, но мъжът й заподозрял нещо, започнал да претърсва къщата и тя се уплашила. Така и не успяла да му каже, че е търсила адвокат за разтрогване на нелепия им брак. Мълчала, докато той преобръщал личните й вещи, а накрая изтърпяла и един ужасен шамар. Ето този шамар ще му коства апартамента, помни ми думата!
         Сега Стефана живее при мен. Странно е обаче, че досега още не е получила отговор от адвоката си. А те от деца са отрасли заедно, той не би я подвел. Толкова са сладки двамата – все „миличък така“, „миличък онака“ – от малки така се обръщат един към друг. Не, той не би я подвел. Предполагам, че писмото й се е загубило. Всъщност на мен ми изчезна един надписан плик с твоя адрес, та не знам какво да мисля. Е, ако писмото на Стефана е попаднало у тебе, не се притеснявам, лошото щеше да бъде, ако моето писмо за тебе попаднеше у адвоката. Все пак ние си говорим интимни неща.
         Целувам те, моя любов:
         Краси

 

         Беше петък и Асланджиев беше изчезнал още от обяд. Стефана, която вярваше, че не бива да се работи тайно и зад гърба на ръководството, си прибра багажа около половин час след него. Красимира дописа писмото, разръчка с химикалка пръстта под вечно жадните магнолии, заключи офиса и се отправи към пощата. Слепоочието я болеше, а под сърцето й, като бъдеща глава на снежен човек, нарастваше буца от нерви. Докато пускаше плика в процепа, в съзнанието й се подреждаха думите на следващото писмо, още по-тревожно от предишното.

 

         Седна в близката сладкарница, за да се поразсее, и си поръча сметанова торта. Един мъж я поглеждаше изпод вестника си от съседната маса, но Красимира не беше в настроение да се занимава с глупости. Тортата се топеше с утешаващия си крем в устата й, но докато паднеше в стомаха, някаква пагубна химична реакция я превръщаше в сняг и тя се добавяше към буцата под сърцето й. Нещата вървяха на зле, да, много зле се развиваха. Остави тортата недоядена, върна се у дома и написа:

 

         Скъпи,
         Вече не знам какво си мислиш за мене, но животът ми вече не е същият. От няколко дена живея в ад, който ме кара да губя надежда, че един ден всичко ще се оправи. Съдбата ме забърка в обстоятелства, които не ми принадлежат, и сега ми остава само да чакам ужасната развръзка. Стефана е до мен, плаче по цял ден, а аз й давам кураж да продължи да се бори с живота. Но тя е сигурна, че много не й остава. Мъжът й държи брадва в мазето, и неведнъж я е заплашвал. А за развод и дума не дава да се издума. Той вече се обажда по телефона на няколко пъти. Иска от нея да се прибере обратно вкъщи. Но как? Как след всичко, което се случи между тях? „По-скоро бих умряла“, така ми каза Стефана. А той: „Избирай, сама ли ще си дойдеш, или аз да дойда да те прибера.“
         Асланджиев е бивш военен. Може и пистолета да си е запазил, не знам. Знам само, че ще защитя приятелката си с каквото мога.
         Твоя – сега и завинаги:
         Краси

 

         Хвърли се на леглото и се разплака. Така и заспа, без да изчисти петъчния си грим.
         На другия ден Красимира първо изтича да пусне писмото, пренощувало до нея на леглото. Беше все още влажно от сълзите и намачкано според части от тялото й. После се прибра у дома, дръпна плътните завеси, направи си кафе и остана на тъмно. Слънцето й пречеше да разсъждава. Караше я да мисли за безгрижното лято на курортистите, които подскачаха на плажа по плувки, подхвърляха си надуваеми топки и живееха в един четиринайсетдневен нереален свят. Обели си шоколад, извади бял лист и написа:

 

         Любов моя,
         Писано ни е било нашата обич да е обречена от самото начало. Коя ли кукувица ме е закукала точно когато съм най-близко до щастието, то да е най-далече!
         Асланджиев вече направи един опит да влезе в къщата ми. През нощта чух, че вратата проскърцва, а той я пробвал с рамо. Станах тихо и му казах да си върви. А той като заблъска! Двете със Стефана избутахме шкафа за обувки, за да я подпрем отвътре, а вратата пращеше под ударите на чук ли, бухалка ли? А може да е дошъл и с брадвата! Обадих се на полицията, но докато те дойдат, той си отиде с нови закани. Какво ще правим, не знам.
         Скъпи, ако ми е било писано сега да умра, само искам да знаеш, каква светлина ми беше през тъмните нощи, в които със страх чаках да дойде денят. Само исках да знаеш, че винаги съм те обичала.
         Желая ти щастие и не ме забравяй!
         Твоя: Краси

 

         Неделята Красимира прекара на затворени пердета, а в понеделник намери сили да отдиде на работа по обяд. Беше с подпухнало лице.
         Стефана се смая.
         - Ама душице, какво ти става? Асланджиев те търсеше под дърво и камък! Казах му, че си по детските градини на мониторинг. Леле, леле, как си се докарала. Плисни си малко студена вода.
         - Моля те, Стефке, остави ме на мира – каза тя и потъна зад магнолиите.
         Вечерта на следващия петък, точно когато Красимира се готвеше да излиза, на вратата на дома й се позвъни. „Идвааам“ извика тя с фиба между зъбите и отвори. На прага стоеше прошарен мъж с притеснен вид. Огледа се подозрително и полушепнешком попита:
         - Всичко наред ли е?
         - Кое да е наред?
         - Всичко – повтори той.
         - Вие да не сте за водомера?
         Човекът, пристегнат в сиво сако в жегата, имаше още по-озадачен вид.
         - Търся Красимира – каза той. – Аз съм Радуш Динков.
         - Аз съм Красимира – отговори тя още преди да успее да излъже. И постепенно разбра кой стои на прага й.
         - Красимира, всичко наред ли е? Аз щях по-рано да дойда, ама първо отидох в аквариума. Оттам колегите ти ме лъжат, казват, че отдавна си напуснала. Ясно, че не ме знаят кой съм, и те прикриват. Но аз веднага ги усетих, че не умеят да лъжат. Удобно ли e да вляза? – попита той и отново се озърна, вероятно за да се предпази навреме, ако има нужда.
         Красимира отстъпи само до средата на антрето. Непознатият имаше малки сближени очи и се беше вчесал на крив път с намерението да камофлажира леко олисяващото си теме.
         - Ти хич не си приличаш на снимката – каза Красимира.
         - Е, тя не е и моя – засмя се той. – Представяш ли си, ако ме видят в Търговище изтипосан в „Морско танго“, какъв майтап ще настане…
         - А на кого е снимката?
         - На Питър О’Тул като млад, мисля. Отде да знам, изрязах я от едно списание. Но какво да говорим, външността няма значение, по-важно е какъв си отвътре. А как да си сложа вътрешна снимка, а? Рентген ли да си сложа? И ето, намерихме се… – каза Р.Д. и направи малка пауза, за да огледа мощното телосложение на Красимира по-подробно. Личеше си, че и той е малко изненадан, но беше готов да поеме удара.
         Красимира отвърна унило на погледа му. Той все пак беше строен, висок.
         - Знаеш ли, Радуш, мисля, че те познавам добре. Но аз съм вече нов човек. Намерих сили да изпълзя от пропастта. Преодолях кризата. И сега мисля, че между нас всичко свърши.
         - Какво? – каза Радуш и се опита да седне на шкафа за обувки. Красимира предугади намерението му и го подхвана с две ръце под мишниците, за да го върне обратно до вратата. – Знам, сигурно идвам късно, но… Писмата докато дойдат… А ние двамата…
         - Не, дума да не става – каза Красимира и го избута с вратата навън. Вече закъсняваше за среща. Стефана щеше да я чака в сладкарницата на „Черно море“. Беше завъртяла ново гадже и имаха много да си разказват.

 

 

 

 

 

---

 

 

Разказът е включен в книгата на Кристин Димитрова „Любов и смърт под кривите круши“ (Изд. „Обсидиан“, С., 2004 г.) Преводът се публикува за първи път.

Електронна публикация на 05. януари 2011 г.

г1998-2018 г. Литературен клуб. Всички права запазени!

 

Литературен клуб [e-zine и виртуална библиотека]